Kada imamo neku svoju osobinu koju znamo da nam smeta u životu i da nam ne koristi, tada nije poanta da se maltretiramo kako sebe trebamo promjenimo, što najčešeće činimo. Time radimo borbu, otpor prema sebi, a i NE LJUBAV prema sebi, jer kako možemo voljeti sebe ako ne prihvaćamo svoje mane. Da, ljubav prema sebi je i voljeti svoje mane.
Da znam da nas te mane koče u životu, ali dok god se borimo sa onim što jest nećemo to moći promijeniti.
Važno, vrlo važno je prvo, osnovno i najvažnije – PRIHVATITI tu svoju manu i kada ju osjetimo da smo opet to nešto učinili / mislili tada reći sebi – to je uredu, sada je tako, možda još uvijek nisi dovoljno jak/a da to riješiš,… , ali to je uredu.
Prihvaćama da je sada tako.
Oprostite sebi! To je toliko važno i toliko veliko i ponekad može biti jako teško, za neke naše mane i dugotrajno.
Mi sebi stavljamo zahtjeve što bi mi trebali i onda smo jako ljuti na sebe što nismo to što želimo biti. To je suludo što si znamo činiti.
Kada se sljedeći puta nađete u situaciji da se ljutite na sebe ili da padate u stanje “jadna ja” – budite nježni prema sebi i recite sebi “opraštam sebi, da sam znala i mogla napravila bih drugačije, još uvijek mi treba vremena i to je sada tako”.
I onda prihvatite da je sada tako.
To ne znači da ćemo se utopiti u tom osjećaju – to je tako i nema iz toga pomaka, izlaza,… zauvjek će biti tako. NE. Već se radi o prihvaćanju sadašnjeg trenutka, da je to sada tako, za sada je još uvijek u mojem životu i radi se o prihvaćanju sebe.
Jer da istu tu manu, slabost ima naša najdraža prijateljica – mi bi joj rekli da je sve uredu i da nitko nije savršen i da nema ništa loše u njoj,….., ma svašta bi joj divno rekli, a ne bi ju kudili. A prema sebi smo najgori neprijatelji.
Budite samoj sebi najbolja prijateljica.
Ako ništa drugo od ovog teksa, ovu gornju rečenicu svako zapamtite i upotrebljavajte.
Svaki puta kada se osjećate loše, sjetite se kako bi se u toj istoj situaciji odnosili prema svojoj najboljoj prijateljici, što bi joj rekli… to sve recite sebi.
Važno za znati da ne možemo kreirati ono što želimo dok ne prihvatimo ono što jest sada i dok smo u otporu prema onomo što jest i prema onome što osjećamo.
I znate što još? … na kraju u našim “manama”, sjenama, leži naše najveće blago 🙂
Da istina je 🙂
Kada prihvatimo svoje sjene, pogledamo ih u oči bez bjesa, već sa suosjećanjem prema sebi i ljubavi i nježnošću prema sebi i zalječujemo sami sebe. Te kada smo spremni napravimo korak drugačije i napravimo promjenu ali nježno i polako – tada ulazimo u svoju pravu snagu i svoju pravu svrhu 🙂
Kroz svoje sjene otkrijte koji dijamant u vama leži iza toga.
Puno ljubavi vam šaljem,
Nikolina Balenović Knez
Članka je objavljen na Atma.hr OVDJE